Ознаке

Kad im je graničar vratio ispečatirane pasoše, Bili Sančes ga upita gde mogu da nađu neku apoteku da bi se pobrinuli za prst njegove žene, a graničar mu vikne boreći se sa vetrom da se raspitaju u Endaju na francuskoj strani. Ali graničari u Endaju sedeli su za stolom u košuljama sa rukavima, igrajući karte dok su umakali hleb u čaše sa vinom, u staklenoj stražarskoj kućici dobro zagrejanoj i osvetljenoj, i bilo im je dovoljno da samo vide veličinu i klasu kola pa da im znacima pokažu da uđu u Francusku. Bili Sančes pritisnu sirenu nekoliko puta, ali graničari kao da nisu čuli da ih doziva, dok jedan od njih otvori prozor i viknu s više besa nego vetar :
– Merde, allez-vous-en !
– Merde, allez-vous-en !
Onda je Nena Dakonte izašla iz automobila uvijena u bundu do ušiju i upitala je graničara na savršenom francuskom jeziku gde je apoteka. Graničar joj nemarno odgovori s ustima punim hleba da to nije njegov posao, a naročito ne po ovakvom nevremenu i zatvori prozor. Ali onda bolje pogleda devojku koja je sisala prst, obasjana sjajem pravog vizona i sigurno je pomislio da je reč o magičnoj pojavi u uvoj noći duhova, jer u trenu promeni raspoloženje. Objasni da je najbliži grad Bjaric, ali da usred zime i s ovakvim vučjim vetrom možda nema otvorene apoteke sve do Bajona, nešto malo dalje.
-Da li je nešto ozbiljno ? – upitao je.
-Ništa – osmehnu se Nena Dakonte pokazavši mu prst s dijamantskim prstenom na čijoj jagodici je bila jedva vidljiva rana od uboda na ružu. – Samo ubod.—
Advertisements