Ознаке

предња страна корица

предња страна корица

= извор: Ekart Tol TIŠINA GOVORI
Eckhart Tolle
Stillness Speaks
Copyright © 2003 Eckhart Tolle
First published in the USA by New World Library.
EQ.
Препоручује: Јадран Залокар
_________________________________________________

POGLAVLJE 9 – Smrt i vječnost

Priče i pjesme u svim vremenima su uočavale tu sličnost ljudskog postojanja sa snom – ono je prividno tako čvrsto i stvarno, pa ipak tako nestalno da svakog trena može da nestane. U momentu vaše smrti, priča vašeg života vam zacijelo može djelovati kao san koji je došao do kraja. Pa ipak, čak i u snu mora biti jedna srž koja je stvarna.
Mora postojati svijest u kojoj se san događa, da je drugačije, ni sna ne bi bilo. Ta svijest – da li nju stvara tijelo ili ona stvara san o tijelu, san o nekome? Zašto je većina onih koji su doživjeli iskustvo blisko smrti izgubila strah od smrti? Razmislite o ovome.
Naravno da ćete vi umrijeti, ali to je puki mentalni pojam sve dok se „lično“ ne susretnete sa smrću po prvi put. Kroz ozbiljnu bolest ili neku nesreću koja se dogodi vama ili nekome ko vam je blizak, ili kroz odlazak voljenih osoba, smrt ulazi u vaš život kao svijest o vašoj sopstvenoj smrtnosti. Većina ljudi od nje ustukne u strahu, ali ukoliko ne ustuknete i ukoliko se suočite sa činjenicom da je vaše tijelo kratkotrajno i da može nestati svakog trenutka, steći ćete izvjesnu distancu, ma koliko malu, od svoje psihičke i fizičke forme, od „ja“. Kada budete uvidjeli i prihvatili nestalnu prirodu svih životnih oblika, zadobićete jedan neobičan osjećaj mira.
Suočavanjem sa smrću, vaša svijest se do neke mjere oslobađa poistovjećivanja sa oblikom. To je razlog zašto u nekim vrstama budizma monasi redovno odlaze u mrtvačnicu, sjede i meditiraju među leševima. U Zapadnoj kulturi postoji široko rasprostranjeno poricanje smrti. Čak se i stari ljudi trude da o njoj ne misle i ne govore, a mrtvaci se sakrivaju i odnose. Kultura koja poriče smrt neizbježno postaje površna i vještačka, usredsređena samo na spoljne oblike stvari. Kada se poriče smrt, život gubi na dubini. Mogućnost spoznaje sebe iza imena i oblika, ta transcendentna dimenzija, nestaje iz naših života zato što smrt jeste ulaz u tu dimenziju. Ljudi su skloni da se osjećaju neprijatno prema završecima, jer je svaki kraj jedna mala smrt. Zato u mnogim jezicima pozdrav za rastanak znači „vidjećemo se opet“.
Uvijek kada se neko iskustvo okonča – sastanak sa prijateljima, odmor, djeca napuste roditeljski dom – mi umiremo jednom malom smrću. „Oblik“ koji se pri tom pojavljuje u vašoj svijesti kao jedno iskustvo nestaje. On često za sobom ostavlja osjećanje praznine, koju se većina ljudi trudi da ne osjeti i da se s njom ne suoči.
Ako naučite da u svom životu prihvatite pa čak i pozdravite završetke, otkrićete da se to osjećanje praznine, koje ste prvobitno doživjeli kao neprijatnost, pretvara u osjećanje unutarnjeg prostora koji je duboko miran. Učeći da svakodnevno umirete na ovaj način, otvorićete sebe za život. Većina ljudi osjeća da njihov identitet, njihov osjećaj sebe, jeste nešto toliko nevjerovatno dragocjeno da ga ne žele izgubiti. To je uzrok njihovog straha od smrti.
Djeluje nezamislivo i strašno da „ja“ može prestati postojati. Ali to dragocjeno „ja“ se miješa sa imenom i oblikom i pričom s njima povezanom. To „ja“ nije ništa drugo do privremena formacija u polju svjesnosti. Sve dok je taj oblik identiteta sve što znate, nećete biti svjesni da je ta dragocjenost vaša sopstvena suština, vaše najdublje ja jesam, koje je svjesnost sama. To je vječnost u vama – i to je jedina stvar koju ne možete izgubiti.
Uvijek kada se u vašem životu pojavi neki veliki gubitak – gubitak stvari, kuće, bliskih osoba, gubitak reputacije, posla ili fizičkih sposobnosti – nešto u vama umre. Osjećate da ste se smanjili u osjećaju sebe. Može se pojaviti i izvjesna dezorijentacija: „Bez toga… šta sam ja?“ Kada vas oblik, sa kojim ste se nesvjesno poistovijetili kao da je dio vas, napusti ili nestane, to može biti izuzetno bolno. On ostavlja rupu, takoreći, u samom tkanju vašeg postojanja.
Kada se to dogodi, nemojte poricati ili ignorisati bol ili tugu koju osjećate. Prihvatite da je ona tu. Čuvajte se sklonosti uma da oko tog gubitka isplete priču u kojoj vam je dodijeljena uloga žrtve. Strah, bijes, ozlojeđenost ili samosažaljenje su emocije koje idu uz tu ulogu. Zatim, postanite svjesni onoga što leži iza tih emocija, kao i iza priče koju je načinio um: rupe, tog praznog prostora. Možete li se suočiti i prihvatiti taj neobičan osjećaj praznine? Ako možete, možda ćete uvidjeti da to više nije strašno mjesto. Možda ćete se iznenaditi kada otkrijete mir koji iz njega izvire.
Uvijek kada se dogodi smrt, kada se rastoči neki životni oblik, Bog, bezobličan i neotjelotvoren, isijava kroz otvor koji je ta nestala forma ostavila za sobom. Zato je smrt najsvetija pojava u životu. Zato vas može obuzeti Božiji mir kroz posmatranje i prihvatanje smrti. Kako je svako ljudsko iskustvo kratkotrajno, kako su naši životi nestalni. Postoji li išta što ne podliježe rađanju i smrti, postoji li bilo šta što je vječno?
Razmotrite ovo: da postoji samo jedna boja, recimo plava, i da je čitav svijet i sve u njemu plavo, onda ne bi bilo plavog. Potrebno je nešto što nije plavo da bi plavo postojalo – drugačije se ono ne bi „isticalo“, ne bi ga bilo.
Zar onda, isto tako, nije potrebno nešto što nije nestalno i kratkovječno da bi nestalnost svih stvari bila shvaćena? Drugim riječima: ako bi sve, uključujući i vas, bilo nestalno, da li biste to vi ikada saznali? Zar činjenica da ste vi svjesni i da možete posvjedočiti o kratkovječnoj prirodi svih oblika, uključujući i sopstveni, ne znači da u vama postoji nešto što ne podliježe propadanju?
Kada imate dvadeset godina, svjesni ste svog tijela kao snažnog i energičnog. Šezdeset godina kasnije vi ćete biti svjesni svog tijela kao slabog i starog. Vaše razmišljanje će se također promijeniti od vremena kada ste imali dvadeset, ali svijest koja zna da je vaše tijelo mlado ili staro ili da se vaše razmišljanje promijenilo nije pretrpjela nikakve promjene. Ta svjesnost je ono vječno u vama – samo prisustvo. To je bezobličan jedinstveni život. Možete li ga izgubiti? Ne, jer ste vi on.
Neki ljudi postaju duboko mirni i gotovo svijetle tik prije nego što će umrijeti, kao da nešto isijava kroz njihov oblik koji se rastače. Ponekad se desi da veoma bolesni ili stari ljudi postanu skoro providni u svojim posljednjim nedjeljama, mjesecima, pa čak i godinama života. Kada vas pogledaju, možete vidjeti svjetlost koja sija iz njihovih očiju. Nema više psihološke patnje. Oni su se predali, tako da je osoba, umom stvoreno egoistično „ja“, već nestala. Oni su „umrli prije smrti“ i tako pronašli duboki unutarnji mir koji je spoznaja sopstvene besmrtnosti. Za svaku nesreću i katastrofu postoji potencijalno spasonosna dimenzija koje smo mi obično nesvjesni.
Ogroman šok usljed potpuno neočekivane bliske smrti može za posljedicu imati to da prisili svijest da se u potpunosti prestane poistovjećivati sa oblikom. U posljednjim trenucima pred fizičku smrt, kao i u samom činu umiranja, doživjećete sebe kao svijest oslobođenu oblika. Iznenada, neće više biti straha, samo mir i spoznaja da je „sve u redu“ i da je smrt samo jedan oblik rastvaranja. Tada se smrt spoznaje kao potpuno prividna – podjednako prividna kao i oblik koji ste poistovjećivali sa sobom.
Smrt nije neka anomalija ili najstrašniji od svih događaja, kako bi savremena kultura željela da vi mislite, nego najprirodnija stvar na svijetu, neodvojiva od svoje suprotnosti – rođenja, i isto toliko prirodna kao i rođenje. Sjetite se toga kada budete sjedili pored osobe na samrti. Velika je privilegija i sveti čin prisustvovati smrti jedne osobe, kao svjedok i sudrug.
Kada sjedite sa osobom na samrti, nemojte poricati niti jedan aspekt tog iskustva. Nemojte poricati to što se događa i nemojte poricati svoja osjećanja. Spoznaja da ne postoji ništa što biste mogli učiniti možda će učiniti da se osjetite bespomoćno, tužno ili bijesno. Prihvatite to što osjećate. Zatim idite jedan korak dalje: prihvatite da ništa ne možete učiniti, i prihvatite to u potpunosti. Vi ne vladate situacijom. Iskreno se predajte svakom aspektu tog iskustva, i svojim osjećanjima i svakom bolu ili neprijatnosti koju samrtnik možda osjeća. Stanje predaje svijesti i spokoj koji dolazi sa njime mnogo će pomoći umirućem i olakšati mu prelaz. Ako budu potrebne riječi, one će doći iz mirnoće unutar vas. Ali one će biti sekundarne. Sa smirenošću će doći blagoslov: mir.
Sve su stvari međusobno povezane – budisti su to oduvijek znali, a fizičari su sada to i potvrdili. Ništa što se dešava nije izolovan događaj, to samo tako izgleda. Što ga više procjenjujemo i označavamo, on postaje sve izolovaniji. Cjelovitost života postaje fragmentarna kroz naše razmišljanje. Pa ipak, upravo je totalitet života ono što je iznjedrilo taj događaj. On je dio mreže međusobno povezanih stvari koja je kosmos. To znači: sve što jeste ne može biti drugačije.
U većini slučajeva, mi ne možemo da počnemo odgonetanje uloge koju prividno besmislen događaj ima u totalitetu kosmosa, već shvatanje njegove neizvjeznosti u ogromnosti ukupnosti može biti početak jednog unutarnjeg prihvatanja onoga što jeste i na taj način usaglašavanja sa cjelokupnošću života.

POGLAVLJE 10 – Patnja i okončanje patnje

Istinska sloboda i kraj patnje jeste življenje kao da ste u potpunosti izabrali ono što osjećate ili doživljavate u tom trenutku. Ta unutarnja usklađenost sa sadašnjim trenutkom jeste kraj patnje. Da li je patnja zaista neophodna? Da i ne. Da niste propatili to što jeste, ne biste imali dubinu kao ljudsko biće, ne bi u vama bilo skromnosti niti saosjećanja. Sada ne biste čitali ove riječi. Patnja razbija ljušturu ega i tako dolazi do tačke kada služi svojoj svrsi. Patnja je neophodna dok ne shvatite njenu bespotrebnost. Nesreći je potrebno umom stvoreno „ja“ sa pričom, pojmovnim identitetom. Njoj je potrebno vrijeme – prošlost i budućnost. Kada uklonite vrijeme iz svoje nesrećnosti, šta je to što ostaje? „Takvost“ sadašnjeg trenutka.
Možda osjećate težinu, uznemirenost, napetost, bijes, ili čak mučninu. To nije nesrećnost, i to nije lični problem. Nema ničega ličnog u ljudskom bolu. To je prosto intenzivan pritisak ili intenzivna energija koju osjećate negdje u tijelu. Tako što ćete mu posvetiti pažnju, to osjećanje se neće pretvoriti u razmišljanje i tako ponovo aktivirati nesrećno „ja“.
Vidite šta će se dogoditi ako samo dopustite osjećanju da bude. Mnogo patnje, mnogo nesreće nastaje kada uzmete svaku misao koja vam pada na pamet kao da je istinita. Situacije vas ne čine nesrećnim. One u vama mogu izazvati fizički bol, ali vas one ne čine nesrećnim. Vaše misli vas čine nesrećnim. Vaša tumačenja, priče koje pričate sami sebi čine vas nesrećnim. „Misli koje upravo pomišljam čine me nesrećnim.“ Ta spoznaja razbija vašu nesvjesnu identifikaciju sa tim mislima.
Kakav tužan dan. Nije se udostojio čak ni da odgovori na moj poziv, iznevjerila me je… Pričice koje govorimo sebi i drugima, često u formi pritužbi; one su nesvjesno osmišljene tako da ojačaju naš uvijek krnji osjećaj sebe kroz „biti u pravu“, i tako proglašavanje nekoga i nečega da je ,,u krivu“. Biti ,,u pravu“ stavlja nas u položaj zamišljene superiornosti i ojačava naš lažni osjećaj sopstva, ega. To također stvara i izvjesnu vrstu neprijatelja: da, egu su potrebni neprijatelji da bi odredio svoje granice, čak i vremenske prilike mogu poslužiti toj svrsi.
Kroz ustaljene mentalne procene i emocionalne reakcije stekli ste personaliziran, reaktivan odnos sa ljudima i događajima u svom životu. To su sve oblici samostvorene patnje, ali se oni ne prepoznaju kao takvi jer su oni za ego zadovoljavajući. Ego sebe ojačava kroz reaktivnost i sukob.
Kako bi život bio jednostavan da nije tih priča. Pada kiša. On me nije pozvao. Ja sam bio tamo, ona nije. Kada patite, kada ste nesrećni, budite potpuno sa onim što je sada. Nesreća ili problemi ne mogu da opstanu u sadašnjem trenutku. Patnja nastaje kada vi mentalno imenujete ili označite situaciju kao na neki način nepoželjnu ili lošu. Vi mrzite neku situaciju, tu mržnju personalizirate
i zatim je uvodite u reaktivno „ja“. Imenovanje i označavanje je navika, ali ta navika može biti razbijena. Počnite da vježbate „neimenovanje“ na malim stvarima. Ako ste zakasnili na avion, ispustili i razbili šoljicu ili se okliznuli i pali u blato, možete li da se uzdržite od toga da taj događaj označite kao dobar ili loš? Možete li odmah prihvatiti „takvost“ tog trenutka?
Etiketiranje nečega kao lošeg u vama izaziva emotivne grčeve. Ako samo dopustite da to jeste, a da ga ne označavate, odjednom će vam biti na raspolaganju ogromna moć. Ti grčevi vas odsjecaju od te moći, moći samoga života. Oni pojedoše voćku sa drveta znanja dobra i zla. Idite iza dobra i zla uzdržavajući se od mentalnog označavanja bilo čega kao dobrog ili zlog. Kada odete iza te navike etiketiranja, kroz vas će poteći moć univerzuma. Kada budete bili u nereaktivnom odnosu prema iskustvima, ono što biste ranije nazvali „zlim“ ubrzo će se preokrenuti, možda čak smjesta, putem moći samog života. Posmatrajte šta će se dogoditi ako neko iskustvo ne nazovete „zlim“, već u njega unesete unutarnje prihvatanje, jedno unutarnje „da“, i dopustite mu da bude ono što jeste. Kakve god da su vaše životne okolnosti, kako biste se osjećali ako biste ih u potpunosti prihvatili takvim kakve one jesu – baš sada?
Postoje mnoge suptilne i manje suptilne forme patnje i one su toliko „normalne“ da se često ne shvataju kao patnje, i ego ih čak može doživjeti kao zadovoljavajuće – nervoza, nesigurnost, bijes, imati problem sa nečim ili nekim, ozlojeđenost, pritužbe. Možete naučiti da prepoznajete sve ove oblike patnje kako vam se događaju i znati: u ovom trenutku ja stvaram sebi patnju. Ako imate naviku da sebi stvarate patnju, vjerovatno stvarate patnju i drugima. Ovi nesvjesni obrasci uma često prestaju prostim činom postajanja svjesnim njih, njihovim opažanjem u momentu kada se oni događaju. Nemoguće je biti svjestan i stvarati sebi patnju.
Ovo je čudo: iza svakog stanja, osobe ili okolnosti koja izgleda „loša“ ili „zla“ postoji skriveno dublje dobro. To dublje dobro vam se pokazuje – i iznutra i spolja – kroz unutarnje prihvatanje onoga što jeste. „Ne opirite se zlu“, jedna je od najvećih istina čovječanstva.
Dijalog: Prihvati ono što jeste. / Zaista ne mogu. To me vrijeđa i ljuti. / Onda to prihvati. / Da prihvatim da sam uvrijeđen i bijesan? Da prihvatim to što ne mogu da prihvatim? / Da. Dovedi prihvatanje u svoje neprihvatanje. Dovedi predaju u svoje opiranje. Onda vidi šta će se dogoditi.
Hroničan fizički bol je jedan od najgrubljih učitelja kojeg možemo imati. „Otpor je uzaludan“, njegova je lekcija. Ništa ne može biti prirodnije od nespremnosti na patnju. Pa ipak, ako biste uspjeli da se riješite te nespremnosti, i ako biste dozvolili bolu da bude, možda biste otkrili izvjesnu unutarnju odijeljenost od bola, prostor između vas i bola. To znači patiti svjesno, voljno. Kada svjesno patite, fizička bol će brzo sagorjeti ego u vama, budući da se ego uglavnom sastoji od otpora. Isto važi i za izuzetne fizičke hendikepe. „Ponudite svoju patnju Bogu“, drugi je način da se kaže isto ovo.
Ne treba da budete hrišćanin da biste shvatili duboku univerzalnu istinu koja je sadržana u simboličkom obliku u slici križa. Križ je instrument torture. On se koristi za najekstremnija mučenja, limitacije i bespomoćnosti koje ljudsko biće može da zamisli. Zatim se taj čovjek predaje, pati voljno, svjesno, što izražavaju riječi: „Ne moja volja, već će biti Tvoja volja“. U tom trenutku križ, instrument torture, pokazuje svoje skriveno lice: on je i sveti simbol, simbol božanskog. Ono što izgleda da poriče postojanje svake transcendentalne dimenzije života, kroz predaju postaje ulaz u tu dimenziju.
* * *
Ekart Tol se rodio u Njemačkoj, gdje je živio do svoje trinaeste godine. Nakon što je diplomirao na Univerzitetu u Londonu, bio je istraživač, saradnik i supervizor na Univerzitetu Kembridž. Kada je imao dvadeset i devet godina, duboka duhovna transformacija bukvalno je rastvorila njegov stari identitet i radikalno promijenila tok njegovog života. Sljedećih nekoliko godina posvetio je razumijevanju, usvajanju i produbljivanju te transformacije koja je označila početak snažnog unutarnjeg putovanja. On ne pripada niti jednoj određenoj religiji ili tradiciji. Svojim učenjem on prenosi jednostavne, pa ipak duboke poruke bezvremenom i prostom jasnoćom drevnih duhovnih učitelja: postoji izlaz iz patnje u spokojstvo. Ekart Tol sada veoma mnogo putuje držeći predavanja širom sveta. Od 1996. godine živi u Vankuveru, u Kanadi.

________

SADRŽAJ

Uvod
1 -Tišina i smirenost
2 -Iza mislećeg uma
3 -Egoistično „Ja“
4 -Sadašnji trenutak
5 -Spoznaja istinskog sebe
6 -Prihvatanje i predaja
7 -Priroda
8 -Međuljudski odnosi
9 -Smrt i vječnost
10 -Patnja i okončanje patnje
O autoru

Advertisements